(Ne)uspjeli karlovački pregovori

Već 6. listopada 1991. ukazala se potreba za ponovnim angažiranjem „RODA“. Temeljem zapovijedi postrojba odlazi kao ispomoć u Veliku Bunu. U tom je mjestu vojarnu JNA u okruženju držala Specijalna jedinica policije grada Zagreba. No, zagrebačka jedinica nije imala dovoljno snage da sama osvoji vojarnu, pa se u dogovoru s njihovim zapovjedništvom u osvajanje uključila i naša jedinica.

Noću 6. na 7. listopada 1991. djelovalo je samo oklopno vozilo. No, sljedećega jutra oklopnom vozilu su u borbenom djelovanju priključeni: vod minobacača, odjeljenje s BST-om, te odjeljenje s ručnim raketnim bacačima. Ostale snage stavljene su u punu borbenu gotovost radi zaštite iz zraka (odjeljenja za protuavionsku zaštitu (STRELA – BROVINZI). Iz vojarne su pripadnici JNA stalno pucali po našim snagama,a nebo su nadlijetali neprijateljski zrakoplovi. Zato je izdana zapovijed za uporabu dijela naših snaga koje su odmah počele sa uspješnim djelovanjem.

Tom prilikom uništeno je više objekata, te su neprijatelju naneseni veliki gubitci u živoj sili. To je prisililo oficire u vojarni da se predaju, jer im je prijetila opasnost od požara koji je zahvatio objekte. Naša jedinica nije imala ljudskih gubitaka. Nakon uspješno obavljenog zadatka u Velikoj Buni, jedinica je dobila novu zapovijed.

Već 8. listopada 1991. godine Specijalna jedinica policije PU Varaždinske stigla je u Karlovac i stavila se na raspolaganje zapovjedništvu grada. Od zapovjedništva u Karlovcu primljena je zapovijed da se blokira vojarna „Petrova Gora“, što je nakon upoznavanja terena i učinjeno. Oko 16 sati zapovjednik obrane grada izdao je zapovijed za rušenje radio-odašiljača, koji se nalazio unutar vojarne, s namjerom da se ona pokuša osvojiti, ako bi bilo odgovora na našu vatru.

Nakon što su raspoređene naše snage i utvrđene skupine za upad, cime smo bili potpuno spremni za izvršenje zadatka, došla je nova zapovijed, prema kojoj smo trebali ostvariti kontakt s komandom vojarne, te ih pokušati prisiliti na predaju bez borbe. Postupajući prema toj zapovjedi, putem megafona dali smo ultimatum oficirima u vojarni i iznijeli uvjete za predaju. Minutu prije isteka ultimatuma iz vojarne su se javili oficiri koji su bili voljni pregovarati oko uvjeta predaje. Dogovoreno je mjesto sastanka i broj osoba koje ce sudjelovati u pregovorima koji su odmah i počeli. O svemu je istodobno bilo obaviješteno Zapovjedništvo obrane grada. No, iz nama nepoznatih razloga predstavnici Zapovjedništva obrane grada u pregovorima nisu htjeli sudjelovati, već je teret odgovornosti u pregovaranju prebačen na dvojicu pomoćnika zapovjednika naše jedinice.

Bez obzira na sve okolnosti, počeli smo pregovore sa oficirima, koji su zbog gladi, ne higijene i žeđi bili voljni pristati na predaju svega naoružanja, opreme i ljudstva iz vojarne „Petrova Gora“. Također u pristajali i na predaju ljudstva, naoružanja i opreme iz druge vojarne u gradu - „Robert Domany“. Pritom su jedino tražili da se nekolicini oficira iz te vojarne omogući prelazak u vojarnu na Mekušju. Pregovori su tekli zadovoljavajuće po naše snage. Oficiri JNA koji su sudjelovali u pregovorima izdali su zapovijed nižim oficirima i vojnicima da se izvrši razminiranje minskih polja. Također su zapovjedili da se presvuku svi koji imaju civilnu odjeću. Te zapovijedi odmah su se počele provoditi. No, ponovni susret dogovoren je za 30-ak minuta, jer mi kao pregovarači nismo mogli jamčiti ispunjenje zahtjeva.

Na naše iznenađenje zapovjednik obrane grada odbio je ispunjenje bilo kakvih zahtjeva vojsci. Umjesto toga zapovjedio je prekid pregovora, te naložio da se vojarna i dalje drži u okruženju bez ikakvih aktivnosti. Tijekom slijedećeg dana Zapovjedništvo obrane grada nije poduzimalo nikakve aktivnosti. U to je vrijeme potpisan i haški sporazum, pa je došlo do promjene cjelokupne situacije. Nakon dva dana ponovno se pristupilo pregovorima, ali bez našeg sudjelovanja.

Konačni rezultat bio je odlazak vojske iz Karlovca u vojarnu na Mekušju. Još i danas, 20-tak godina poslije tih događaja, često si postavljamo pitanje: je li moglo biti drugačije?

Nakon toga naša se jedinica povukla u Zagreb, a 22. listopada 1991. vratili smo se u varaždinsku bazu. Tu smo, nakon kraćeg odmora, započeli s redovnim djelatnostima. Upoznavali smo se s novim naoružanjem, koje je u međuvremenu pristiglo, te radili na stjecanju opće tjelesne spremnosti. Došlo je i do novog ustroja Specijalnih jedinica policije u sustavu MUP RH, pa se i naša jedinica popunjavala novo pridošlim djelatnicima koji su prolazili ubrzanu, ali iznimno kvalitetnu obuku.

Prethodno Dalje